Činjenica je da se primarna briga o mladima svela samo na školu gdje se uglavnom isključuje bilo kakav drugi oblik bavljenja tinejdžerima i adolescentima. A svima je već dobro poznat i taj višemilenijski frontalni rad sa učenicima gdje je nastavnik u fokusu i gdje mlade osobe nemaju priliku za rast i razvoj. Upravo tu gdje prestaje škola ili neki drugi oblik formalnog obrazovanja, počinje omladinski rad. Kao takav, u mogućnosti je da djeluje u različitim uslovima i kontekstima te da se prilagodi potrebama individue ili grupe sa kojom radi. Tzv. individualni rad ili rad jedan na jedan, bazira se na individualnom pristupanju s ciljem ličnog razvoja mlade osobe. Laički rečeno, to bi bio način na koji bi se mladima olakšala tranzicija iz doba djetinjstva i adolescencije u odraslo doba.

Svi mi živimo neke univerzalne vrijednosti, ali vrijednosti koje se praktikuju u omladinskom radu služe kao vodič za sve omladinske radnike. Odnositi se prema mladima s empatijom i poštovanjem te ih uvažavati i usmjeravati jedna je od ključnih uloga i vrijednosti koje treba da se zastupaju. Da bismo ih motivirali, trebalo bi prvo voditi računa o potrebama koje imaju. Abraham Maslov u svojoj teoriji kaže da su ljudi motivisani da postignu određene potrebe i da neke imaju prednost nad drugima. Najosnovnija potreba svakog čovjeka jeste ona za fizičkim opstankom što prema Maslovu predstavlja prvi nivo. Kada govorimo o drugom i trećem
nivou, mogli bismo kazati da je upravo ta potreba za sigurnošću i pripadnošću suštinska komponenta za kojom tragaju mlade osobe. Sami vrh piramide poistovjetit ćemo s omladinskim radnicima čija je potreba za uvažavanjem i samoostvarenjem jedan od njihovih najvažnijih ciljeva. I tu bismo onda započeli našu priču o ličnom razvoju svih onih koji se nesebično daju kako bi položaj mladih unaprijedili i pomogli im da se afirmišu. Otud i ova komparacija, jer onog momenta kada dođemo do najviših potreba, osjećamo želju za ličnim rastom i razvojem sopstvene ličnosti i tada smo u mogućnosti da dostignemo najviši nivo – samoaktualizaciju.

Kada kao omladinski radnik provodite vrijeme s mladim ljudima i pomažete im da se suoče sa svojim strahovima i nedoumicama te da shvate svoje mogućnosti, onda uistinu postajete svjesni svojih i njihovih potencijala – učite i sebe i druge da postanete ono najbolje i najviše što ste sposobni postati. Možda neki od tih mladića ili djevojaka s kojima radite nisu imali priliku da spoznaju za šta su sve sposobni i koliko uistinu vrijede. Vjerovatno nisu imali ni podršku u procesu svog osamostaljivanja. Baš tada nastupaju omladinski radnici sa svojom misijom. Zamislite da radite s tinejdžerom koji nema samopouzdanje, nesvjesan je svojih kvaliteta te se plaši javnog nastupa? I onda, nakon određenog vremena, dobije vjetar u leđa i dovoljno hrabrosti i sigurnosti da govori pred masama ili predvodi neku akciju. Poznajem slučaj jednog takvog mladića koji nije umio progovoriti dvije rečenice u društvu, a kasnije je postao uspješan glasnogovornik kompanije u kojoj radi. Sve zahvaljujući svom ali i trudu drugih koji su se bavili njime. Uspio je riješiti se negativnih stvari koje su ga kočile i postati vješt u onom čega se plašio. Upravo na takvim primjerima prepoznaju se plodovi rada. No, kako je rastao taj dečko, paralelno je uz njega rastao i omladinski radnik koji mu je svojim znanjima, vrlinama i zalaganjem pomogao u tom procesu i na taj način oplemenio i sebe. On je učestvovao u toj velikoj i značajnoj promjeni i to je zasluga koja mu bespogovorno pripada. No, ako mislimo da su omladinski radnici ti koji u sebi nose rješenja svih problema mladih ljudi, onda bismo bili u velikoj zabludi. Jer, i oni su samo ljudi. Skloni pogreškama, umoru, sagorijevanju. Bez univerzalne formule koja rješava sve poteškoće. A ni tzv. burnout sindrom ne bira – on može pogoditi svakog pa i omladinskog radnika. Tada je važno ostati trezven i pronaći svoju oazu mira u kojoj bi se povratila energija i ojačao duh. Ponekad je teško uočiti granice, ma kakve god one bile i gdje god da se trebaju postaviti. Ali uz neke osnovne vrijednosti kao što su ljubav, tolerancija, empatija i razumijevanje, i ono što nam se čini da je poprilično teško, postaje moguće. Učiniti mlade svjesnima svog identiteta i mogućnosti, dati im priliku da govore i da se njihov glas čuje, promjena je koja odjekuje. Postoji stara izreka s kojom naš esej i završava: „Mladost je sretno doba u kojem čovjek počinje vjerovati u sebe, a još nije prestao vjerovati drugima.“